ja sam stranac https://blog.dnevnik.hr/stranac
subota, 16.09.2006.
na dohvat suncu sam tvoj poljubac otpuhao
što je ćud moju divlju noćas nadigrao
i djetetu razmaženom
među policama sa čokoladom
stišao plač
zapalili smo ožiljak dvadeset i jedan, razvijen u negativu
za svaku našu godinu
u nepoznatom krevetu potraćenu
u naručju anonimnih
otpili sam sreće gutljaj
da ne prolijemo, u, usana naših, sliovitom komešanju
ljubav nesebičnu
dobrodošao u moj zagrljaj
nedjelja, 03.09.2006.
moj slon
sjedim u tvojem bademantilu ogrtaču na stolici za kompjuterom. krevet je prazan. massimo na televiziji. radiš do jedan. tipkam i čekam ključ u vratima i tvoj težak korak uz stepenice, praviti ću se da spavam, nećeš paliti svjetlo. čujem samo elephant juice na desno uho. ti i ja znamo na što mislimo.
ponedjeljak, 03.07.2006.
dodijelio sam ti ružičastu zvijezdu
sinoć kad sam prelazio most nad rijekom
njezin utopljen odsjaj u masnim bujicama
vraćao se u mladost
kada smo pili kamilicu uz kruh i paštetu
sjedim za bakinim stolom u kuhinji
na tvojoj stolici
igramo se za večerom skrivača
i pijemo mlijeko iz šalica sa crvenim točkicama
uz razmaknutu zavjesu na karnišama
izbrojati ćemo nesretne zvijezde padalice
tužan sam bez tebe sestro
ovo sam jučer pronašao
pjesmicu koju sam napisao kad sam imao 10
za majčin dan
majka
Očiju blagih,
lica sretna
Zagrljaja dragih,
pogleda sjena
Uz postelju sjedi,
u ruci joj bajka
Dok dan polako blijedi,
to je moja majka
Nježna je blaga,
dobra i mila
Svakom je draga,
majka moja vila
U teške ponoćne sate nada mnom bdije,
tiho i nježno zbori
Teško to joj nije,
jer ljubav joj u srcu gori
marina
utorak, 20.06.2006.
Lud sam, nečitki papiri oko mene i prazna plastična časa. sat na kompjuteru. jedini način da razaberem da je rano poslijepodne. Pretpostavit ću da se sparno, plavo nebo usidrilo nad mojom poslovnom stihijom. kada dugo škiljiš tokom ljetnoga dana izgubiš osjećaj za boju. kada dugo buljiš u ispeglani ekran gotovo zaboraviš da je nebo samo naizgled plavo, a asfalt isparava kiselim mirisom. jedno sam ljeto trčao užarenom ulicom uz obalu prema lokalnom kafiću i opekao taban. sjenu su bacale jedino mediteranske ulične svjetiljke naelektrizirane od saliniteta u ugodnoj južini.
još samo sat i 48 min. Što bih mogao učiniti za sat i 48 min? Previše. jednom sam sat i 48 min čekao na splitski autobus što je putovao za sjever. sjedio sam. moj predimenzionirani kofer konačno se iskazao.
šef je primjetio da zabušavam piskarajući nešto. šef je visok, ćelav s naočalama. širokih ramena. pojava. ... dok još nisam radio u kancelariji, prodavao sam sladoled u neuglednoj slastičarnici na otoku. mrzio sam taj posao. žuljavih ruku od sladoledarske žice. na vrućini. u hladu. nikad ne bih pocrnio.
zvao sam sestru pod pauzom. nikako da joj objasnim da kad radiš na telefonu nemaš želju dodatno telefonirati. makar i s rodbinom. makar bilo besplatno.jako ju volim, živi u šibeniku. dvije godine i 450 km udaljenim. kad smo bili klinci mrzili smo šibenik. star, zabijen, oronuo. jedno sam se ljeto zaljubio u šibeniku i u šibenik. 16 god. mamjmun. s velikim M. zgrabio sam za vrat ljetnu ljubav i stiskao grčevito dok nisam iscjedio i posljednju nadu u ljeto, ljubav, pješćane plaže i Jeru. Jere je bio princ. Ne, Jere je trebao biti ono što sam poželio. Nikad neću niti želim shvatiti da ne možeš dodijeliti čovjeku ulogu. Možeš, ako se unaprijed pomiriš s lošom interpretacijom. Zanemarimo. Jere i ja smo izgubili doticaj. Bio je došao po mene. U zagreb. Volim tako misliti. Jeftini ljubić. (primjetio sam da sam odjednom počeo pisati velikim slovom početak rečenice. starim) mislim da sam konačno prerastao Jeru. volim tako misliti.
23:43 dovršavam blog u dnevnom boravku na tatinom kompjuteru. čekam prijateljice. na internetu. i ponedjeljak. i otkaz.
četvrtak, 01.06.2006.
zbogom prijatelju
u ocean želje ulio sam posljednju
kao plankton treperile su u mraku
pješčana obala
čovjek
nečiji čovjek
mahao sam mahnito
udahnuo
metar prerano
ugušio se
ti si trebao biti slamka
mislio sam da sam zagrebao površinu
prestao sam razmišljati
trag stopala
nečijih
tvojih
odvukao je val slanom pjenom na dno
među travama smo prividno zajedno
trag tvojih stopala
i izgažene flourescentne želje
sretan put
srijeda, 10.05.2006.
nulom
srijeda, 03.05.2006.
nemoj da izgovaram na glas
a to tebe čini
jedini
želim biti 1
10100011010110100111110010011101010100011110001101001
utorak, 02.05.2006.
digitalno
volimo se
srijeda, 26.04.2006.
sinoć sam legao u hladnu posteljinu. grubu. piđamu mijenjam svaku večer. bilo je 9. mobitel je zvonio dvaput. valjda. upravo sam se ljuljao negdje na lusteru uprizoravajući nered što je niknuo u jedno žurno poslijepodne. kad sam bio balav okretao bih se naopako u krevetu i zamišljao svijet kao takav. kako nered visi. obješen na plafonu. ili kako plutamo u tekućini. imao sam 5.
u polutišini uz odbljesak kazetofona i preskakivanje pjesme br. 11 na cd-u zurio sam sa zgražanjem u prašinu na fotografijama. fotografijama sestre i mene. kao balav sam čupao sestru za meke čokoladne kovrče. bio sam ćelav. imao sam 5. bio sam tih. u galamđiju sestru sam upirao prstom i samodopadno se rugao kako je glupasta. imala je 6. mlatili smo se krišom dok je mama palila posljednju cigaretu u kuhinji. kolumbo. tata je frkao duhan. mama je hladila protvan s kolačima na balkonu. trajalo je cijelu vječnost. i danas. iako sam dobio batina kad sam imao 5 volio sam sestru. stariju sestru. unatoč njezinoj živahnosti. ja sam bio spor. i tih. nisam se penjao na drvo.
i bojao sam se stranaca.
pitam se tko je danas stranac?
petak, 14.04.2006.
petak u t-comu
dugačak petak
zatitrao je ekran
značilo je samo jedno
četvrtak, 13.04.2006.
hvala
utorak, 11.04.2006.
u satenskoj spavaćici
kraj breze
nad ponorom
uz škripat sjevernjače
na hrđavom panou
noktom je iscrtala
365. prozor
u prošlost
pokvarivši francusku manikuru
ponedjeljak, 10.04.2006.
i vas prisluškuju? prijavićemo dakako...
da, da, besplatno, jašta je...
zaposlen karijerom odlučio sam pisati kratko i hitro
srijeda, 05.04.2006.
na otiraču predgrađa čučao je starac i zurio u lastavicu.
sivim trepavicama otresao je dosadu i
hvatao trzaj sunčanih špijunaža kroz ozon.
"da imam olovku, zapisao bih na gumenu čizmu što sam danas učinio za sebe, sebično i samozadovoljno. tako da i ako spustim povremeno žalosno pogled, napisom na čizmi vinuti ću se natrag u vis."
prevrtao je džepove.
ispao je listić srećke. bio je uplatio lutriju danas.
rasuo se duhan u vjetar. bio je zapalio cigaretu danas.
izvukao je zgužvanu izbjedljelu fotografiju. crno-bijelo. bio je imao djevojku. ali ne danas. brinetu na fotografiji nije već odavno poljubio.
"ako se sjetim njezinih milovanja, vratit ću prepravljene uspomene u život. i zaboraviti na olovku, podsjetnik na čizmama, i sebe. ako u njoj zaboravim sebe neće biti potrebno zapisivati zašto vrijedim i što činim jer vrijedim."
"u njoj ću zapisati ljubav što imam za sebe. u nju ću ugraditi svoj ego, moral, stid. u njoj će sanjar, duhom klonuo i staroću iskvaren zaboraviti na sebe. utopiti u njoj samoodrživu pohlepu za srećom i samopouzdanjem utapanjem jedne ličnosti u drugoj."
i dok je tako nasumično razbacivao misli nije shvaćao da je djevojku zametnuo u prošlost, a za ruku je držao tek požutjelu fotografiju što prisjećanjem oživjeti neće jer ju je ugušio dok još nije uspomenom postala.
nedjelja, 26.03.2006.
ti si se posrao na ljubav
Animalno
Bombastično
Cvileći
Četvrtkom
Ćutljivo
Demolirajući
Đonom
Džinom
Eristikom
Fatamorganom
Glupo
Hihotom
Inkomodirajući
Jebanjem
Kurcem
Lažljivo
Maglicom
Nomadizmom
Nježno
Obmanom
Potresom
Radijacijom
Signalima
Šovinistički
Teledramom
Uzurpacijom
Varkom
Za vođenjem
Žene
srijeda, 08.03.2006.
kako ono
običnu ljubavnu pjesmu...
nisi ti običan
ti si
ti si
ti si
ti si
ti si
mantra
nedjelja, 19.02.2006.
bicikl
jednom sam
okretao pedale
okretaj je trajao
sekundu
šezdeset njih
minutu
jednom sam
smjerao na brdo
penjao se
okretaj se udvostručio
bol u nogama
slabost
i jačina želje
jednom sam
pružio ruku
za
stablom na vrhu
odmicalo se
unazad
zaustaviti se?
zaustaviti se
i strovaliti unazad
a krvava koljena
zasjeniti će
neuspjeh
jednom sam
borio se
s vrućinom
i drvetom u daljini
jednom sam
zamahnuo još jednom
zamahnuo još jednom
i drvo se primaknulo
drvo je izašlo
u susret
jednom sam
bacio bicikl u jarak
sjeo pod krošnju
na ravno
u hlad
miran
na ravnom
u hladu
na povratku nisam okretao pedale
jednom sam
jurio strmoglavo
vjetar rezao prednjom
a blato gazio stražnjom
gumom
jednom sam
pao
pao
miran
pao
kako bih cijenio
krošnju
ravninu
hlad
umor u nogama
i jačinu želje
kalcij
znaš osjećaj
kad popiješ uskipjelo mlijeko
i opržiš prsnu šupljinu
da nadjačaš
crvenu spužvu
što peče
od
...
utorak je bio?
četvrtak, 09.02.2006.
Razgovor s kamenom
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, otvori mi.
Želim ući u tvoju nutrinu,
pogledati okolo,
udahnuti te kao dah.
-Odlazi- govori kamen.-
Ja sam nepropusno zatvoren.
Čak razbijeni na dijelove
bit ćemo nepropusno zatvoreni,
Čak zarobljeni u pijesak
nećemo nikome otvoriti.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, otvori mi.
Dolazim iz čiste znatiželje.
Život je njoj jedina prilika.
Namjeravam prošetati po tvome dvorcu,
A zatim još posjetiti list i kap vode.
Za sve to nemam mnogo vremena.
Moja bi te smrtnost morala tronuti.
-Ja sam od kamena- kaže kamen-
I neizostavno moram sačuvati ozbiljnost.
Idi odavde.
Nemam mišića za smijeh.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, otvori mi.
Čula sam da su u tebi velike puste dvorane,
ni od koga viđene, utaman lijepe,
mukle, bez jeke čijih god koraka.
Priznaj da o tome ne znaš mnogo.
-Velike i puste dvorane- kaže kamen-
ali u njima nema mjesta.
Lijepe, možda, ali izvan ukusa
tvojih ubogih čula.
Možeš me prepoznati, upoznat me nikad nećeš.
Čitavom sam površinom tebi okrenut,
a čitavom nutrinom ležim okrenut od tebe.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, otvori mi.
Ne tražim u tebi skrovište za vječnost.
Nisam nesretna.
Nisam beskućnica.
Moj je svijet vrijedan povratka.
Ući ću i izaći praznih ruku.
a u dokaz da sam zaista bila prisutna
neću predočiti ništa osim riječi,
u koje nitko neće povjerovati.
-Nećeš ući- kaže kamen.-
Nedostaje ti čulo udjela.
Nijedno ti čulo ne može zamijeniti čulo udjela.
Čak ni vid izoštren do sveviđenja
neće ti ništa pomoći bez čula udjela.
Ne možeš ući, imaš tek ćuh toga čula,
tek njegov zametak, maštu.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, otvori mi.
Ne mogu čekati dvije tisuće vjekova
da uđem pod tvoj krov.
-Ako mi ne vjeruješ- kaže kamen-
obrati se listu, reći će isto što ja.
vodenoj kapi, reći će isto što list.
Najzad upitaj vlas s vlastite glave.
Smijeh me razdire, smijeh, ogroman smijeh,
kojim se ne umijem smijati.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, otvori mi.
-Nemam vrata- kaže kamen.
Vislava Šimborska
nedjelja, 05.02.2006.
u sjećanju zarobljen
disati nije mogao
od težine ideala
pod pritiskom željama
smrvljen ljubavlju
kojom je sazidan
jutrom je otresao san
što ispuniti mogao
nije
| < | rujan, 2006 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
jedan jedini